Dobro je poznata činjenica da je dijeci potrebno vođstvo u životu ne samo od roditelja već i iz spoljašnjih izvora. Živimo u vremenima koja primoravaju roditelje da provode manje vremena na roditeljstvo a previše brinući o razvoju i bezbednosti svog potomstva. Treninzi određenih sportova su odlični za vježbanje i fokusiranje pažnje deteta, ali vjerujem da su nedovoljni u poređenju sa borilačkim veštinama. Karika koja nedostaje u ovom slučaju bi takođe bila pokrivanje duhovnog aspekta – vjerovanje da se i psihički i fizički mogu ojačati istovremeno. Upisivanje dijece u neku formu borilačke vještine je decenijama bio potez roditelja kako bi dobili pomoć u nastojanju da odgajaju sposobne muškarce i žene koji će jednog dana odrasti u vredne članove našeg društva.

U sledećem tekstu želeo bih da ukažem na neke od ključnih prednosti upućivanja vašeg dijeteta na BJJ i da iznesem svoja lična zapažanja i kao posmatrač i kao trener diječjeg razreda sa praktičnim pristupom u brazilskom džiu džicu.

Prvo bih želeo da kažem da poštujem sve borilačke vještine i da smatram da su sve vredne za ono za šta su stvorene. Imajući to u vidu, čvrsto vjerujem da kada govorimo o dijeci, neka od njih bolje odgovaraju zadatku od drugih. Svi oblici udarnih borbenih sportova koji uključuju sparing u punom kontaktu opasni su i previše rizični za dijecu. Takođe ne daju priliku da se brane samo tako što kontrolišu napadača, a da im ne nanose štetu. Ovo je osnova grepling sportova, a posebno brazilskog džiu džitsa.

Glavni cilj u ovoj umjetnosti je UVJEK biti svjestan i kontrolisati situaciju. Bjj se ponosi upotrebom tehnike i poluga iznad svega. Zato se i zove – „nežna umetnost“. Glavni koncept je da morate skratiti razdaljinu između sebe i protivnika i započeti klinč. Zatim koristite razne bacanja da biste doveli protivnika na zemlju. A zatim određene dominantne pozicije i držanja u borbi kako bi uspjeli da kontrolišemo napadača.

Uopšteno govoreći, mali broj sistema samoodbrane dozvoljava manjoj i više puta slabijoj osobi da savlada većeg protivnika. Kao rezultat toga, neće se smatrati da vaše dijete zavisi od veličine ili snage. Praktičari uče da se brane i kontrolišu svog protivnika čak i bez razmene udaraca ili upotrebe završnih hvatanja koji bi mogli da vas dovedu do problema sa školom ili pravnim sistemom. Ono što radite je jednostavno poništavanje potencijala druge osobe da vam nanese štetu. Po mom mišljenju, ovo je vrhunski alat protiv maltretiranja. Imati priliku da naudiš nekome, ali biraš da to ne činiš.

Još bolje je da deca uče sve ove osobine, uključujući ravnotežu, reflekse, fleksibilnost i raspodelu težine dok se igraju i zabavljaju. Većina akademija formira nastavu i sparing sesije u obliku igre tako da se samoodbrana i vreme za igru miješaju zajedno u veoma prijateljskom okruženju. Ali ja uvek kažem da ako je jedina stvar koju ste naučili tokom treninga u borilačkom sportu kako da se odbranite i ništa više… Vi očigledno radite nešto pogrešno.

Za dijete biti uključen u takvu umjetnost dok odrasta i formira se kao ličnost je veoma korisno. Pod uticajem svojih instruktora i profesora, sami učenici žele da budu bolji u nastavi i van nje. Razmišljaju  kako da razbiju i reše probleme koji se javljaju kako tokom treninga tako i u životu. Kritični aspekti diječjeg karaktera se kuju upravo tamo na tatamiju. Dijeca uče da ćete ponekad biti manji, slabiji, sporiji ili ne u najboljoj mogućoj poziciji, ali ipak morate da date sve od sebe u svojoj sposobnosti da ne odustanete i da nastavite da pokušavate. Ponekad vas disciplinovanje i dobra radna etika odvedu dalje nego što ste mislili. Ovo su doživotne lekcije za koje sam otkrio da su istinite kroz brazilsku džiu džicu.

Evo još nekih značajnijih vrijednosti i lekcija kojima će vaše dijete sigurno biti izloženo tokom treninga:

– Samodisciplina i odgovornost. To je veliki problem u eri u kojoj živimo. Mladi ljudi moraju da nauče da je angažovanje u nečemu što je teško uraditi i što zahteva vrijeme na kraju veoma važno za vaš karakter.

– Poštovanje. Nešto što nedostaje mnogim ljudima. Nepoštovanje nekoga definitivno nije prihvatljivo ni u jednoj akademiji i dijeca razumeju da ovakvo ponašanje nije dozvoljeno. Dijeca uče da poštuju svoje profesore, saigrače, ali i sebe.

– Pronalaženje mirnih rješenja za probleme. Svi smo bili tamo kao deca. Ogorčen i ljut na nekog drugog klinca zbog toga što je nešto uradio ili se ponašao podlo. Dijeca koja treniraju imaju manje želje za postizanjem takvih ciljeva jer ne osećaju potrebu da se dokazuju. To ih čini mirnijim i racionalnijim u donošenju odluka.

– Samopoštovanje i samopouzdanje. Dolazi kako se sati obuke počinju gomilati i napredak se povećava. Ništa ne čini instruktore srećnijim od toga da vide kako se dijeca menjaju i počinju da budu otvorenija kako njihovo samopouzdanje raste.

– Postavljanje ciljeva i dijelovanje na njihovom ispunjavanju. Kada učenici postave ciljeve, trebalo bi da ih jure i sami shvate da kada zaista želite nešto u životu morate naporno raditi da biste to postigli.

– Negde pripada. Brazilski džiu džicu omogućava studentima da se osjećaju prijatno da budu u bliskom fizičkom kontaktu u društvu u kojem smo sve više izolovani tehnologijom. U borilačkim sportovima potrebni su nam naši partneri za obuku da bismo radili ono što volimo. Ovo je pravilo. Sa njima provodimo veliki deo života i na kraju postajemo jedna velika porodica. Ovaj pozitivan uticaj je od ključnog značaja za sve mlade i njihovo razumijevanje društva. Grade drugarstvo i pokazuje mladima da su cenjeni i važni jedni drugima i svom timu.

Bio sam svijedok i vodio diječje časove brazilskog džiu džicua i moram da kažem da samo kada vidim koliko dijeca uživaju u igri i učenju pali iskru i u meni. Kada im pokažete potez i oni to urade kako treba, osjećate se tako ponosni na njih, a i oni to osjećaju!

Brazilski džiu džicu je odličan dar, a još je bolje ako ste ga dali kada ste premladi da biste ga razumijeli. Ne samo aspekt umijetnosti samoodbrane. U stvari, baš kao i kod odraslih – mnogi ljudi se prijavljuju iz straha. Zabrinuti su da bi im se nešto moglo dogoditi i voljni su da potroše sate na posao i nauče kako da se nose sa stresnim situacijama. Ali kada prođe dovoljno vremena, počinjete da shvatate da to zapravo nije ono što vas je nateralo da se bavite umetnošću tako dugo. To je sredstvo za razvoj vašeg ljudskog potencijala. Sve je u vezi sa novim prijateljstvima, dobrom brigom o svom umu i tijelu, životnim lekcijama koje naučite i o drugima i o sebi. Toplo preporučujem svim roditeljima da preduzmu ovaj korak i samo svedoče o tome kako će se percepcija sveta vašeg dijeteta početi mijenjati.

Napisao Ivan Miroslavov Dimitrov

Izvor: BJJEE